Agresivnost je jedna od najstabilnijih crta ličnosti – agresivna deca često postaju agresivni odrasli, skloni fizičkom zlostavljanu i kriminalnom ponašanju. Agresivno ponašanje podrazumeva fizičku i verbalnu akciju i često se može javiti zajedno sa emocijom besa, ali ponekad i nevezano za osećanja, u tzv. instrumentalnoj ili predatorskoj agresiji. Zato je bitno razlikovanje besa i agresije pri kliničkom dijagostifikovanju emocionalne reaktivne agresije i instrumentalne, odnosno predatorske agresije. Emocionalna reaktivna agresija javlja se kada je jaka emocija besa izazvana uočenom opasnošću za sebe (istovremeno javljanje besa i agresije). REBT terapeuti veruju da je važno napraviti razliku između ove dve vrste agresivnosti, jer su one responzivne na različite terapijske intervencije.
REBT se u radu sa agresivnom decom može primeniti na dva načina:
- kroz učenje dece da kontrolišu osećanje besa koje vodi u agresivno ponašanje, odnosno kroz učenje da bes zamene osećanjem nezadovoljstva, i
- kroz učenje roditelja da kontrolišu svoje emocije koje ometaju efektivne roditeljske veštine.
ABC šema kod agresivne dece
A – aktivirajući događaji mogu biti raznovrsni: nepravda, neuvažavanje, nepoštovanje, zadirkivanje, situacija u kojoj osoba nije saslušana, kada se situacija ne odvija onako kako osoba želi
B – Iracionalna uverenja:
Aposolutistički zahtevi:
- Ljudi moraju da se prema meni ponašaju fer i sa razumevanjem i poštovanjem.
- Ja moram imati ono što želim.
Evaluacije (derivati zahteva):
- Ovo je užasno…Najgora stvar na svetu (užasavanje).
- Ne mogu da podnesem… (nepodnošenje, niska frustraciona tolerancija)
- Ova osoba je grozna i zaslužuje da bude kažnjena (obezvređivanje drugih).
C – posledice (emocionalne, bihejvioralne, kognitivne) : bes, agresivno ponašanje (fizičko i verbalno), kršenje pravila, prokrstinacija, borba za moć, prkos.
Kod agresivne dece najčešće se javlja apsolutistički zahtev i niska tolerancija na frustraciju.
Tretman agresivne dece i adolescenata
- Najefikasnije tehnike su uvežbavanje, modeliranje i role-play.
- Negativne intervencije (kazna i ukor) korišćene samostalno efikasnije su od pozitivnih u redukciji agresije i superiornije su od kombinacije negativnih i pozitivnih.
- Pozitivne tehnike su najefikasnije u učvršćivanju prosocijalnog ponašanja, dok su negatine tehnike efikasnije u redukovanju nepoželjnog ponašanja.
- Kombinacija kognitivnih i bihejvioralnih tehnika su efikasnije od korišćenja svake tehnike zasebno. Kognitivne komponente uključuju rešavanje problema, coping rečenice, trening upravljanja besom, dok bihejvioralne komponente uključuju pozitivno i negativno potkrepljenje, tehnike relaksacije, tehnike uvežbavanja.
- Na samom početku tretmana koriste se samo bihejvioralne negativne tehnike, kako bi se lakše upravljalo ponašanjem deteta i eliminisalo antisocijalno ponašanje, dok se kognitivne tehnike po potrebi mogu dodavati naknado.
- Pozitivne bihejvioralne tehnike zajedno sa uvežbavanjem se uključuju kasnije u tretman, kako bi se dete upoznalo sa prosocijalnim ponašanjem koje želimo da učvrstimo, a zatim se takvo ponašanje uvežbava (role-play, modeliranje) i nagrađuje.
U zavisnosti od tipa ponašanja koje treba promeniti terapeut bira adekvatan tretman. Pre toga je neophodno motivisati dete / adolescenta za promenu, jer ono ne vidi svoje ponašanje kao problem i na terapiju obično dolazi protiv svoje volje.
Za promenu ponašanja deteta i adolescenta je od presudnog značaja je uključivanje roditelja u terapijski proces (kao facilitatori, koterapeuti, koklijenti ili klijenti), koji podrazumeva:
- promenu ponašanja roditelja, koje održava maladaptivno dečije ponašanje;
- pružanje podrške tretmanu;
- prepoznavanje funkcionalnih i disfunkcionalnih ponašanja i kognicija;
- generalizaciju promena u ponašanju nastalih u terapijskom setingu na celokupno ponašanje deteta;
- održavanje nastalih promena.
Nevenka Jovanović, psiholog i psihoterapeut